Vršnjaci koji su stvarali povijest

Poznato je da znanosti o umjetnostima pokušavaju grupirati umjetnike na različite načine, želeći tako u širokim prostranstvima glazbenog, likovnog ili filmskog stvaralaštva stvoriti sustav, ali i istaknuti sličnosti i razlike među ličnostima kojima su djela sastavni dio domaće i svjetske baštine. Iako je godina rođenja kriterij koji ne mora govoriti ništa o budućem stvaralačkom opusu umjetnika, činjenica je da se književnici, slikari ili skladatelji često međusobno dovode u vezu upravo na osnovi godine dolaska na svijet, bez obzira na njihove stvaralačke putove.

Hrvatska muzikologija detektirala je generaciju 1906. kao jednu od najdojmljivijih u domaćoj povijesti glazbe, organiziravši prije četrnaest godina znanstveni simpozij u čijem su fokusu bili opusi Borisa Papandopula, Mila Cipre i Ivana Brkanovića, skladatelja rođenih upravo te godine. Iako se važnost opusa Cipre, Brkanovića i osobito Papandopula za povijest hrvatske glazbe 20. stoljeća ne može i ne treba osporavati, zapravo je jedna druga generacija mnogo snažnije obilježila domaću glazbenu scenu prošloga stoljeća, i to na svima razinama – skladateljskoj, izvedbenoj i muzikološkoj.

Rijetka snimka Dragana Plamenca kako dirigira na koncertu u HGZ-u 1935. / Građa iz Knjižnice i arhiva HGZ-a

Riječ je o petorici velikana rođenih u godini kada je car i kralj Franjo Josip I. posjetio Zagreb, na čijem je središnjem gradskom trgu baš tada gorjela trobojnica zemalja Szent Istvána, kao znak otpora trulom dualizmu i simbol nadolazećega kraja Monarhije. U takvoj sredini, ali u potpuno različitim mikrosvjetovima, rođeni su 1895. Dragan Plamenac (8. veljače), Zlatko Baloković (31. ožujka), Svetislav Stančić (7. srpnja), Jakov Gotovac (11. listopada) i Ivo Tijardović (18. prosinca).

Pet velikih imena hrvatske povijesti glazbe do danas nije sagledavano u cjelini, nego kao pojedinci, i to ponajprije u svjetlu svojih dominantnih postignuća – opera prožetih nacionalnim (Gotovac) i opereta obojenih lokalnim koloritom (Tijardović), muzikološkim radom (Plamenac) te izvođačkom (Baloković) i pedagoškom aktivnošću (Stančić). No ono što povezuje četvoricu od pet glazbenika jest da su svi osim Balokovića, barem dok se još nisu profilirali u svojim dominantnim aktivnostima, bili skladatelji, i to u zanimljivo i dinamično vrijeme kada je hrvatska glazba u prvim desetljećima novoga stoljeća tražila svoj put.

Dalmatinci u Zagreb, Zagrepčani u Ameriku

Ako je suditi po engleskoj poslovici koja kaže da je u životu najvažnije dobro odabrati roditelje, onda životni put Karla Siebenscheina alias Dragana Plamenca nije mogao biti promašaj. Jedina otegotna okolnost bilo mu je židovsko podrijetlo u krivom vremenu, no promućurni je Plamenac kasnih tridesetih na vrijeme našao novi dom u SAD-u, gdje je proživio drugu polovicu svoga dugog života: Plamenac je naime umro u 88. godini, nadživjevši tako ostale vršnjake iz hrvatske velike petorke.

Otac Dragana Plamenca bio je Robert Siebeschein, predsjednik Hrvatskoga glazbenog zavoda, koji je sina uputio u svijet glazbe, ali i pravnih nauka. Dok se Europa približavala, gorjela i hladila od Velikog rata, naš je Plamenac izučavao glazbu u Beču, Pragu, Parizu i Berlinu, u kojem je dvadesetih godina dobio ponudu da bude urednik sabranih djela renesansnoga skladatelja Johannesa Ockeghema, što mu je utrlo put prema vrhu svjetske muzikologije.

Nevjerojatna je činjenica da je Plamenac u iznimno dugu životu u Zagrebu boravio zapravo vrlo malo, no dovoljno da ostavi snažan dojam na hrvatsku glazbenu umjetnost i znanost u nas. Zanemarimo li dječačke godine i kraće boravke u kasnijem razdoblju, Plamenac je u rodnom Zagrebu proveo jedanaest zrelih godina, točnije od 1928. do 1939, u kojima je napravio nekoliko ključnih poteza za hrvatsku glazbenu baštinu, o čemu će biti riječi u nastavku. Za razliku od njega, još jedan zagrebački đak, Zlatko Baloković, odselio se u Ameriku još dvadesetih godina prošloga stoljeća, da bi sa suprugom Amerikankom Joyce u Novom svijetu u potpunosti stvorio novi dom.

No ako Plamenac ipak nije mogao sam odabrati imućne roditelje, kao što ironično aludira spomenuta poslovica, onda je Baloković itekako dobro odabrao bogatu suprugu, od koje je, prema nekim indicijama, kao vjenčani dar i dobio čuvenu Guarnerijevu violinu King, koja se, kako je naširoko poznato, čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Plamenca i Balokovića povezuje neobičan detalj: iako su dobar dio života proveli u SAD-u, igrom slučaja umrli su u Europi, na putovanju iz svoga novog doma – Baloković u Veneciji, gdje se našao na putu za rodni Zagreb, a Plamenac u nizozemskom Edeu. Kako je zapazila muzikologinja Koraljka Kos, prava je igra sudbine što je Plamenac život okončao upravo u Nizozemskoj, čijom se glazbenom baštinom, konkretno Ockeghemom, temeljito bavio. Treba napomenuti i da se Plamenac u Europi našao jer je, u 87. godini života (!), putovao na svjetski muzikološki kongres u Strasbourgu. U svakom slučaju energija kakva se rijetko susreće.

Treći Zagrepčanin, Svetislav Stančić, proveo je život uglavnom u Zagrebu, osim kraćega berlinskog razdoblja u kojem je bio đak skladatelja i pijanista Ferruccia Busonija. Iako su se i neki od ostalih glazbenika bavili pedagoškim radom, Stančić je na Muzičkoj akademiji proveo gotovo pola stoljeća (1922–1969), podigavši 99 studenata, od kojih je četrdesetero postalo koncertnim pijanistima. Kao vodeći pijanist svoga vremena izvodio je, ali i praizvodio, djela skladateljskih kolega, između ostalog i Koncert za klavir i orkestar u g-molu Dore Pejačević, prvi u našoj glazbenoj literaturi.

Operetu Kraljica lopte Tijardović je skladao u povodu
15. obljetnice osnivanja nogometnog kluba Hajduk

Iako su i rođeni Splićani Ivo Tijardović i Jakov Gotovac upoznali strani svijet – obojica su se školovala u Beču, gdje su neko vrijeme skupa radili u izdavačkoj kući Edition Slave koju je vodio Dubrovčanin Milan Obuljen – zrele su dane dočekali i proživjeli u našoj metropoli. Naklonost kajkavskom idiomu Tijardović je potvrdio operetom Jurek i Štefek skladanom 1931. Osim kraćega boravka u Parizu 1927, gdje je upoznao svjetske glazbene smjernice koje je uklopio u Splitski akvarel, Tijardović je strani svijet okusio još jednom, između 1937. i 1939, kada je živio u Berlinu, a kako su ga Nijemci prepoznali kao uspješna filmskog skladatelja, imao je otvoren put za Hollywood. Sklanjajući se iz Berlina od nacističkog režima, Tijardović se između Amerike i Hrvatske ipak odlučio za domovinu. O simbolici životnoga puta dovoljno govori činjenica da je Tijardović posljednji dom našao gotovo na istoj adresi odakle je Plamenac krenuo u svijet – u neposrednoj blizini zagrebačkog Preradovićeva trga.

Gdje su bili (do) 1922?

Kada je 1922. objavljen Pregled povijesti hrvatske muzike, naši glazbenici imali su 27 godina. Imajući na umu da je autor prve povijesti hrvatske glazbe Božidar Širola svom zadatku pristupio izrazito temeljito, vrlo je zanimljivo vidjeti što je objavio o glazbenicima rođenima 1895, ispred kojih je, kao što iz današnje perspektive možemo sa sigurnošću potvrditi, stajao cijeli život. Samokritični autor svoje je djelo završio riječima: „U razlaganju savremenih nastojanja možda sam bio suviše kratkorijek, no morao sam se čuvati svakog rasuđivanja, jer bi ovim zacijelo prevladalo moje lično naziranje“.

Širola u Pregledu navodi sve glazbenike osim Tijardovića, kojeg kratko spominje u svojoj drugoj povijesti glazbe iz 1942. Dvadeset godina ranije Širola najviše pažnje posvećuje Plamencu i Stančiću, za kojeg će već tada zaključiti da je „svoju kompozitorsku djelatnost (...) zapostavio pijanističkoj, ma da je od cjelokupne javnosti bio mahom iza svršetaka svojih studija u zagrebačkoj muzičkoj školi srdačno pozdravljen“. Stančić se spominje i kao skladatelj Simfonijskog scherza izvedena na prekretničkom Simfonijskom koncertu u veljači 1916, koji se svojedobno ipak nije činio od povijesnoga značenja, kakvim ga danas ocjenjujemo.

Oko pola stranice Širola posvećuje i Plamencu, ocijenivši ga kao skladatelja koji je najviše pod utjecajem impresionizma. Odlomak o Gotovcu bitno je kraći – uz nekoliko osnovnih informacija o glazbeno-organizatorskim aktivnostima u Splitu i studiju glazbe u Beču Širola zaključuje riječima da je Gotovac trenutno dirigent i zborovođa u Šibeniku. Baloković se spominje kao violinist koji je često izvodio Sonatu za violinu i klavir Oskara Jozefovića, pa i u Parizu 1920.

Ključne tridesete

Nakon iskoraka u strani svijet u kojem su upoznali glavne umjetničke tekovine i ličnosti svoga vremena, naši su glazbenici dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća bili u naponu snage, pa ne začuđuje da upravo iz tog vremena potječu najveća postignuća po kojima su upamćeni. Uz iznimku Balokovića, koji je svjetsku slavu doživio nešto ranije u odnosu na ostale glazbenike, velikani iz generacije ‘95. sazrijevali su postupno, upisujući u svoje životopise sve važnije događaje zbog kojih su zaslužili mjesto u povijesti hrvatske kulture.

Iako nije uvršten u prvu povijest hrvatske glazbe, Tijardović je samo nekoliko godina nakon njezina izlaska ostvario svoje glavne operetne uspjehe. Mala Floramye praizvedena je 14. siječnja 1926, a Splitski akvarel 5. ožujka 1928. – obje praizvedbe održane su, naravno, u Splitu. Svoje dvije velike uspješnice Tijardović zapravo više neće nadmašiti, pa ni poslijeratnim opernim opusom, koji je ostao u sjeni operetnog. Svojevrsni je fenomen na svjetskoj razini opereta Kraljica lopte, skladana u povodu 15. obljetnice osnivanja nogometnog kluba Hajduk, za koji je mladi Tijardović i sam kratko igrao. Ljubav prema Hajduku u vrijeme kada je Split otkrivao nogomet, sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu i studentski život u Beču zvuče kao crtice iz života nekog lika iz Velog mista, kultne serije za koju je glazbu skladao Pero Gotovac, sin velikoga skladatelja iz naše petorke!

Prve stranice životopisa Jakova Gotovca ne odudaraju mnogo od Tijardovićeva. Obojica su rođena u uskim splitskim kaletama u obiteljima iz dalmatinskog zaleđa, kraja koji će u Gotovčevu opusu ipak dominirati na račun duha grada u kojem je odrastao. Različitim putovima kreću u vihoru Velikog rata, čija ratišta mladi Gotovac zbog zdravstvenih problema nije okusio. S druge strane, Tijardovićev život vrvi od događaja iz obaju svjetskih ratova: Sudjelovao je prvo u austrougarskoj, a zatim i u srpskoj vojsci na Solunskom frontu, a kao znak otpora talijanskoj okupaciji Dalmacije poslije se pridružio i NOB-u.

Splitski vršnjaci prijateljevali su i surađivali i dalje: Gotovac je ravnao prvom zagrebačkom izvedbom Splitskog akvarela, a režiju, scenu i kostime splitske praizvedbe Morane, prve Gotovčeve opere, praizvedene 1930, potpisuje Tijardović. Morana je u Splitu 1933. toliko odjeknula da ju je kritičar Novog doba ocijenio kao „pravo nacionalno umjetničko slavlje“, nastalo „nakon raznih neuspjelih pokušaja naših kompozitora oko stvaranja nacionalne opere tamo od ilirskog preporoda sve do naših dana“.

Gotovac danas u prvom redu nije upamćen kao skladatelj Morane, nego Ere s onoga svijeta, praizvedena 2. studenog 1935. u središnjoj opernoj kući na tadašnjem zagrebačkom Trgu kralja Aleksandra. Dok se Gotovac može pohvaliti da je završno kolo iz Ere najizvođeniji ulomak iz opusa petorice glazbenika u 21. stoljeću, i to zato što je citiran u pjesmi jednog suvremenog pjevača, Tijardovićev as iz rukava jest da je autor pjesme Milovo sam garave i plave, neizostavne na repertoaru starogradskih pjesama.

Notno izdanje Loulou La Languide koje je ilustrirao
Ivo Tijardović / Građa iz Knjižnice i arhiva HGZ-a

Nepuna dva mjeseca nakon praizvedbe Ere s onoga svijeta, točnije 19. prosinca 1935, Dragan Plamenac je u povijest hrvatske glazbe upisao još jedan događaj, mnogo dalekosežniji za domaću povijest glazbe. Riječ je o koncertu Iz hrvatske muzičke prošlosti. Svjetovna i duhovna djela iz 16. i 17. stoljeća održanu u Hrvatskom glazbenom zavodu, na kojem je zagrebačkoj publici predstavio renesansne i ranobarokne domaće skladatelje Lukačića, Jelića, Cecchinija, Patricija i Skjavetića, koji do tada u nas nisu bili poznati.

Renesansa renesansnih i baroknih skladatelja obuhvaćala je i vrijedan izdavački projekt: HGZ je te godine objavio i Jedanaest moteta iz zbirke Sacrae cantiones šibenskoga baroknog skladatelja Ivana Marka Lukačića. Nešto ranije 1935. Plamenac se potvrdio kao predan čuvar baštine kada je organizirao da se velika glazbena zbirka don Nikole Udine Algarottija, čiji je vlasnik Krčka biskupija, pohrani u HGZ-u, gdje se i danas čuva. O važnosti i veličini bogate zbirke dovoljno govori podatak da sadrži i rukopis iz rane Mozartove opere Lucio Silla, na kojem je i bilješka iz pera Mozartova oca Leopolda.

Šaroliki skladateljski opusi

Arhiv Hrvatske radiotelevizije čuva tonski zapis u kojem Ivo Tijardović govori o svojim ranim danima i skladateljskim počecima. Kako je snimka nastala 1976, a skladatelj je preminuo 19. ožujka iste godine, riječ je vjerojatno o njegovu zadnjem tonskom zapisu. Tijardović kaže da je krenuo u Beč na studij arhitekture, koja ga nije odveć zanimala. Kako je otac Tijardović, nakon što je doznao da Ivin studij baš i ne napreduje najbolje, prestao slati novac iz Splita u Beč, mladi skladatelj ostao je prepušten tržištu velegrada, u kojem se ipak odlično snašao. Glazbeni arhivi čuvaju sjajne naslovnice notnih izdanja koje je oslikao mladi Tijardović, a skladatelj je dobio samopouzdanje koje će ga pratiti u nastavku karijere. Okretan i prilagodljiv duh potvrdio je radeći poslije za diskografsku kuću Edison-Bell-Penkala, ali i kao filmski skladatelj.

Stančić je putem pijanističke klase koju je podigao ostavio možda najdublji trag na pedagoškoj sceni, no o mladima se brinuo i imućni bračni par Baloković, osnovavši pri Harvardskom sveučilištu Fond za stipendiranje hrvatskih studenata, koji je financirao brojne domaće znanstvenike. Nakon što je HGZ preuzeo zbirku Algarotti, Plamenac se potvrdio kao vješt pregovarač i po pitanju svoje osobne knjižnice. Sveučilište Yale pristalo je na aranžman s Plamencem po kojem je naslijedilo njegovu knjižnicu, postavši njezin vlasnik nekoliko godina prije smrti velikog muzikologa. Uz uvjet da knjižnica ostane u Plamenčevu domu do njegove smrti, Yale mu je do kraja života mjesečno isplaćivao unaprijed dogovorenu premiju.

Portret Svetislava Stančića  / Građa iz Knjižnice i arhiva HGZ-a

A što je sa značajkama skladateljskog opusa četvorice od njih? Publici poznatiji dio njihova opusa temelji se na jednostavnijim harmonijskim progresijama i bogatom orkestralnom koloritu (Tijardović, Gotovac). S druge strane spektra stoji slabo poznat skladateljski opus Dragana Plamenca, nastao između 1912. i 1925, a u kojemu se ističu Trois poèmes de Baudelaire kao najmanje nepoznato djelo. Kompleksan i suptilan slog Plamenčevih solo pjesama za glas i klavir uistinu može poslužiti kao školski primjer antipoda Maloj Floramye ili Simfonijskom kolu.

Preko Mirogoja do povijesti

Kako upoznajemo detalje iz biografija i opusa petorice velikih glazbenika, tako se sve više nameće zaključak da ih povezuje samo godina rođenja. I svoj kraj dočekali su u razmaku od gotovo dvadeset godina: od šezdesetih (Baloković 1965), preko sedamdesetih (Stančić 1970, Tijardović 1976) do osamdesetih godina (Gotovac 1982. i Plamenac 1983). Danas ćemo nadgrobne spomenike s njihovim imenima naći na zagrebačkom Mirogoju, što nas, kako je istražila muzikologinja Nada Bezić, ipak ne treba navesti na naizgled logičan zaključak da su glazbenici tamo našli i posljednje počivalište.

Iako na obiteljskoj grobnici Siebenscheinovih u Mirogojskim arkadama stoji uklesano ime Dragana Plamenca, njegov pepeo ipak je prema skladateljevoj želji završio u moru. Skromne mramorne ploče s jednostavnim natpisima naći ćemo na posljednjim počivalištima Svetislava Stančića („prof. Muzičke akademije“) i Jakova Gotovca („hrvatski skladatelj“). Grob Ive Tijardovića krasi njegovo poprsje koje je izradio kipar Grga Antunac, a ispod skladateljeva imena uklesani su stihovi „Marjane, Marjane“. Najimpozantniji je nadgrobni spomenik Zlatka Balokovića, rad Antuna Augustinčića, koji prikazuje velikog violinista kako muzicira.

No ovaj tekst ipak nećemo završiti na Mirogoju, iz jednostavna razloga – opusi i ostavštine naših glazbenika žive i dalje punim plućima. Za izvedbe Gotovca i Tijardovića obično se traži karta više, svako relevantno istraživanje ranije povijesti hrvatske glazbe počinje s Plamencem, Balokovićev King nedvojbeno je najvredniji glazbeni instrument koji se čuva u Hrvatskoj, a đaka Stančićevih đaka sve je više. Uz podsjetnik da još postoje brojne neispričane priče o našim junacima, sjaj pet zvijezda svijetli i dalje.